I uv’jek iznova zv’jezde me vabe, magično me vabe u daljine plave. Ushićen ih gledam, divim im se bome, dok pučinom neba one tiho plove, s majčicom Lunom, što nad njima bdije, u raskoši svojoj sjaju sve divnije, da magija noći svim svijetom vlada, kreaturu svaku u san uljuljava.
© Ante Gune Čulina
© Agc-Poesie 2009-2022